|
Stručni žiri za izbor najboljeg originalnog dramskog teksta na bijenelnom anonimnom natječaju Bošnjačke zajednice kulture Preporod u sastavu dr. Zilhad Ključanin, književnik, član, Strajo Krsamnović, kritičar, član, i Nedžad Fejzić, profesor, predsjednik, na sasatanku održanom 13. decembra 2010. godine donio je jednoglasno
ODLUKU
da se nagrada Alija Isaković ravnopravno dodijeli dramama Kad uzcvate glog, crn trn Ljubice Ostojić i Bez riječi Zlatka Topčića.
Na konkurs je prijavljeno dvanaest žanrovski i vrijednosno vrlo razuđenih tekstova : od historijske drame do dobroznanog književnog/dramskog toposa bh. post/ratnog pisma u kome se traumatično zrcale i sjenke prošlosti i patologija socijaldarvinističkog zvjerinjaka društva i vremena „iščašenog iz zgloba“. Na žalost, žiri i to mora primjetiti, u nekolikim slučajevima ponuđeni tekstovi su „skliznuli“ ili u rutinerstvo spisateljskog zanata ili, što je, naravno, još pogubnije i „neoprostivije“, u neispisanost književnog rukopisa i nepoznavanje elementarnih zakonomjernosti dramskog žanra, a bogme, ponekad, i bazične nepismenosti.
Srećom, na natječaj su prijavljeni i rukopisi koji su zavrijedili punu čitateljsku pažnju.
Članovi žirija su, također, jednoglasno u najuži izbor uvrstili drame : Fatima ( šifra Mramor) autora Hasana Džafića, Bez riječi ( šifra Guber) autora Zlatka Topčića, Boja kosti i ilovače ( šifra Jesen 2010) autora Vahida Durakovića i Kad uzcvate glog, crn trn ( šifra Lili) autorice Ljubice Ostojić.
Pronalazeći inspiraciju u zanimljivoj, intrigantnoj pretpostavci Alije Isakovića da je baladu Hasanaginica napisala ona, Fatima Pintorović, osobno, Ljubica se Ostojić hrabro „upliće“ u sirenski zavodljivu recepcijsku povijest/mrežu ove bosanskohercegovačke lirsko-epske tvorevine (zapisane prvi put u Fortisovoj knjizi Viaggio in Dalmazia 1774.godine) koja je svojim imanentnim strukturnim dramskim potencijalom, logično , poodavno dospjela i do dramske književne forme( M. Ogrizović, A. Šantić, N.T. Đurić, V. Tmuša, Lj. Simović, A. Isaković, N. Alispahić). Lj. Ostojić, potvrđujući, također sa A. Isakovićem, da će svaka generacija „željeti svoj korak sa Hasanaginicom i prislanjati obraz njenoj vatri i svoj eho oslušnuti u njenom biću“, pokušava, dakle, da iznova, kroz osobenu hermeneutičku „osmatrčnicu“ ženskog pisma, dramski artikuliše „bijela mjesta“ izazovne i inspirativne glasovite balade.
Koristeći već davno uočeni dramski potencijal balade, u radnji razapetoj ne samo između protagonista pjesme nego što je još značajnije, prenapregnutoj u njima samima( prije svega, naravno, u Hasanaginici, Fatimi Pintorović), Lj. Ostojić uporišnu tačku svog dramskog nastojanja fokusira, dakle, na intimnu, egzistencijalnu dramu Fatime Pintorović, ženi bez imena, koja, osvajajući svoje ime( „više nije Hasanaginica, a još nije Kadinica“), osvaja, zapravo, i „puteve slobode“, singulariteta, identiteta. Kroz lirsko, „med javom i med snom“, ozračje svoje dramske fakture( likovi Fatime I, koja i „nije od ovog svijeta“, i „mimetično-relistične“ Fatime II dramaturški „pokrivaju“ i opravdavaju to lirsko-dramsko tkanje) , strukturno slijedeći „dobra mjesta“ prethodnih dramatizacija, Lj. Ostojić markira kompleksnost ženskog simboličkog svijeta, potcrtavajući, zapravo, složenu igru između jednoobraznosti i razlike u kojoj, izgleda, i jeste „tajna“ formiranja ženskog identiteta. U tome jeste, po svoj prilici, i autorski, sasvim osobni odgovor Lj. Ostojić na ,sada već davni, upit A. Isakovića : „Šta je nama Hasanaginica i šta smo mi njoj da za njom plačemo“?
I u drami Bez riječi Zlatko Topčić ostaje u, sada već možemo reći, svom opsesivnom, ključnom tematološko-formativnom toposu svojih recentnih komada: dramski likovi bolno osjenčeni ratnom i postratnom traumatičnom bosanskohercegovačkom društvenom zbiljom. I ovaj dramski tekst svjedoči, s jedne strane, o nesumnjivom dramskom talentu i „ispisanom“ dramskom rukopisu Z. Topčića, ali i o autorovom nepotkupljivom istrajavanju na već uspostavljenim (po)etičkim principima, s druge strane. Nije, naime, Z. Topčić, vrijedi to i ovom prilikom istaknuti, autor koji ulazi u živo tijesto stvarnosti zarad dnevno-političke „aktuelnosti“, pa onda i „probitačnosti“, zarad krajnje patetičnog jeremijadnog nacional-ideološkog prenemaganja, već su njegovi razlozi, očigledno, posve druge naravi i stoga rezultiraju odličnim dramskim komadima ali su, istovremeno, i autentična egzistencijalno-antropološka svjedočanstva o vremenu u kojem su nastala. Ubjedljivost dramskog jezika Z. Topčića u komadu Bez riječi i proizilazi iz njegove nesumnjivo „kožno“ opipljive egzistencijalne „upletenosti“ u živi pijesak barbarstva u kojem i tragični topos Srebrenice ima tek dnevno-političku „dvoznačnost“ ili, pak, što je još, zapravno, užasnije, „ontologiju“ mitski „raspričane“ „bezobalnosti“ postojanja/nepostojanja (likovi Tome , Koleta i Milovana). Iako je drama Bez riječi u formi fragmentarne, otvorene dramaturgije( valja primjetiti: istovremeno i vrlo „scenične“ i vrlo „filmične“!), bez čvrste, „klasične“ dramske arhitektonike, ona i motivacijski (likovi) i dramaturški(radnja) ima svoje unutrašnje uvjerljivo dramsko „pokriće“ u kojem se jasno artikuliše, nikada do kraja „izgovoreni“, ali, zato, valjda, još tragičniji dramski sukob između pojedinaca (prije svega, između dva „pozitivna“ lika, Saliha i Marije, dvoje bivših ljubavnika, iz Srebrenice i Beograda, ali i Milovana i Marije, oca,vikend ratnika-pljačkaša, i kćerke ) koji su u pandemonijumu zadnje balkanske valpurgijske noći nepovratno izgubili svoje identitete.
U Sarajevu, 13. decembra 2010. godine dr. Zilhad Ključanin, član,
Strajo Krsmanović, član,
Nedžad Fejzić, predsjednik,
Stručni žiri za izbor najboljeg originalnog dramskog teksta na bijenelnom anonimnom natječaju Bošnjačke zajednice kulture "Preporod" u sastavu dr. Zilhad Ključanin, književnik, član, Strajo Krsamnović, kritičar, član, i Nedžad Fejzić, profesor, predsjednik, na sasatanku održanom 13. decembra 2010. godine donio je jednoglasno
ODLUKU
da se nagrada Alija Isaković ravnopravno dodijeli dramama
Kad uzcvate glog, crn trn Ljubice Ostojić i Bez riječi Zlatka Topčića.
Na konkurs je prijavljeno dvanaest žanrovski i vrijednosno vrlo razuđenih tekstova : od historijske drame do dobroznanog književnog/dramskog toposa bh. post/ratnog pisma u kome se traumatično zrcale i sjenke prošlosti i patologija socijaldarvinističkog zvjerinjaka društva i vremena "iščašenog iz zgloba". Na žalost, žiri i to mora primjetiti, u nekolikim slučajevima ponuđeni tekstovi su "skliznuli" ili u rutinerstvo spisateljskog zanata ili, što je, naravno, još pogubnije i "neoprostivije", u neispisanost književnog rukopisa i nepoznavanje elementarnih zakonomjernosti dramskog žanra, a bogme, ponekad, i bazične nepismenosti. Srećom, na natječaj su prijavljeni i rukopisi koji su zavrijedili punu čitateljsku pažnju.
Članovi žirija su, također, jednoglasno u najuži izbor uvrstili drame: Fatima (šifra Mramor) autora Hasana Džafića, Bez riječi (šifra Guber) autora Zlatka Topčića, Boja kosti i ilovače (šifra Jesen 2010) autora Vahida Durakovića i Kad uzcvate glog, crn trn (šifra Lili) autorice Ljubice Ostojić.
Pronalazeći inspiraciju u zanimljivoj, intrigantnoj pretpostavci Alije Isakovića da je baladu Hasanaginica napisala ona, Fatima Pintorović, osobno, Ljubica se Ostojić hrabro "upliće" u sirenski zavodljivu recepcijsku povijest/mrežu ove bosanskohercegovačke lirsko-epske tvorevine (zapisane prvi put u Fortisovoj knjizi Viaggio in Dalmazia 1774. godine) koja je svojim imanentnim strukturnim dramskim potencijalom, logično, poodavno dospjela i do dramske književne forme (M. Ogrizović, A. Šantić, N.T. Đurić, V. Tmuša, Lj. Simović, A. Isaković, N. Alispahić). Lj. Ostojić, potvrđujući, također sa A. Isakovićem, da će svaka generacija "željeti svoj korak sa Hasanaginicom i prislanjati obraz njenoj vatri i svoj eho oslušnuti u njenom biću", pokušava, dakle, da iznova, kroz osobenu hermeneutičku "osmatračnicu" ženskog pisma, dramski artikuliše "bijela mjesta" izazovne i inspirativne glasovite balade.
Koristeći već davno uočeni dramski potencijal balade, u radnji razapetoj ne samo između protagonista pjesme nego što je još značajnije, prenapregnutoj u njima samima (prije svega, naravno, u Hasanaginici, Fatimi Pintorović), Lj. Ostojić uporišnu tačku svog dramskog nastojanja fokusira, dakle, na intimnu, egzistencijalnu dramu Fatime Pintorović, ženi bez imena, koja, osvajajući svoje ime ( "više nije Hasanaginica, a još nije Kadinica"), osvaja, zapravo, i "puteve slobode", singulariteta, identiteta. Kroz lirsko, "med javom i med snom", ozračje svoje dramske fakture (likovi Fatime I, koja i "nije od ovog svijeta", i "mimetično-relistične" Fatime II dramaturški "pokrivaju" i opravdavaju to lirsko-dramsko tkanje), strukturno slijedeći "dobra mjesta" prethodnih dramatizacija, Lj. Ostojić markira kompleksnost ženskog simboličkog svijeta, potcrtavajući, zapravo, složenu igru između jednoobraznosti i razlike u kojoj, izgleda, i jeste "tajna" formiranja ženskog identiteta. U tome jeste, po svoj prilici, i autorski, sasvim osobni odgovor Lj. Ostojić na, sada već davni, upit A. Isakovića: "Šta je nama Hasanaginica i šta smo mi njoj da za njom plačemo"?
I u drami Bez riječi Zlatko Topčić ostaje u, sada već možemo reći, svom opsesivnom, ključnom tematološko-formativnom toposu svojih recentnih komada: dramski likovi bolno osjenčeni ratnom i postratnom traumatičnom bosanskohercegovačkom društvenom zbiljom. I ovaj dramski tekst svjedoči, s jedne strane, o nesumnjivom dramskom talentu i "ispisanom" dramskom rukopisu Z. Topčića, ali i o autorovom nepotkupljivom istrajavanju na već uspostavljenim (po)etičkim principima, s druge strane. Nije, naime, Z. Topčić, vrijedi to i ovom prilikom istaknuti, autor koji ulazi u živo tijesto stvarnosti zarad dnevno-političke "aktuelnosti", pa onda i "probitačnosti", zarad krajnje patetičnog jeremijadnog nacional-ideološkog prenemaganja, već su njegovi razlozi, očigledno, posve druge naravi i stoga rezultiraju odličnim dramskim komadima ali su, istovremeno, i autentična egzistencijalno-antropološka svjedočanstva o vremenu u kojem su nastala. Ubjedljivost dramskog jezika Z. Topčića u komadu Bez riječi i proizilazi iz njegove nesumnjivo "kožno" opipljive egzistencijalne "upletenosti" u živi pijesak barbarstva u kojem i tragični topos Srebrenice ima tek dnevno-političku "dvoznačnost“ ili, pak, što je još, zapravno, užasnije, "ontologiju" mitski "raspričane" "bezobalnosti" postojanja/nepostojanja (likovi Tome, Koleta i Milovana). Iako je drama Bez riječi u formi fragmentarne, otvorene dramaturgije (valja primjetiti: istovremeno i vrlo "scenične" i vrlo "filmične"!), bez čvrste, "klasične" dramske arhitektonike, ona i motivacijski (likovi) i dramaturški (radnja) ima svoje unutrašnje uvjerljivo dramsko "pokriće" u kojem se jasno artikuliše, nikada do kraja "izgovoreni", ali, zato, valjda, još tragičniji dramski sukob između pojedinaca (prije svega, između dva "pozitivna" lika, Saliha i Marije, dvoje bivših ljubavnika, iz Srebrenice i Beograda, ali i Milovana i Marije, oca, vikend ratnika-pljačkaša, i kćerke) koji su u pandemonijumu zadnje balkanske valpurgijske noći nepovratno izgubili svoje identitete.
U Sarajevu, 13. decembra 2010. godine
dr. Zilhad Ključanin, član
Strajo Krsmanović, član
Nedžad Fejzić, predsjednik
|
Bez bojazni od nekritičkih pogleda na ovo djelo, rekao bih da je ono ne samo znanstveni komentar 
o Bošnjacima nakon socijalizma, već i sižejni komentar o Bošnjacima nakon svega, nakon svih epoha od srednjovjekovlja, osmanskih vremena, austrougarske nade, do dva ne tako davna jugoslavenska međubitisanja i sadašnjeg dugotrajnog uspravljanja Bosne i Hercegovine.
