Žiri za izbor najboljeg originalnog dramskog teksta na bijenalnom konkursu BZK Preporod u sastavu : Zlatko Topčić, knjževnik, član, Strajo Krsmanović, kritičar, član, i Nedžad Fejzić, profesor, predsjednik, na sastanku održanom 17. novembra 2008. godine donio je jednoglasno

ODLUKU
da se nagrada Alija Isaković dodijeli drami Švedsko srce moje majke autora Zilhada Ključanina.

Na konkurs je prijavljeno osam žanrovski i vrijednosno vrlo razuđenih dramskih tekstova.
Članovi žirija su, također, jednoglasno u najuži izbor uvrstili drame: Posljednja bosanska kraljica Mara Jelena i mošti sv.Luke (šifra Gral ) autorice Emine Žune, Gazi Husrev-beže (šifra 016) autora Džemaludina Latića i Švedsko srce moje majke ( šifra Švedsko srce moje majke ) autora Zilhada Ključanina.

Dramu Gazi Husrev-beže žiri je ocijenio kao, prije svega, rafinirano književno tkanje u kojem se, na žalost, sasvim razvidno mogu uočiti „problemi“ u samoj dramskoj fakturi, koja, opet, svojom ekstenzivnošću gotovo da zatvara put ovom tekstu da doživi i svoje scensko uprizorenje. Imajući, dakle, na umu nesumnjivu literarnu vrijednost ovog štiva, žiri preporučuje njegovo objavljivanje u formi knjige.

Očigledno je da će život bosanskih izbjeglica još zadugo biti krajnje inspirativna tema za književno, dakle i dramsko uobličenje. Ovaj tragični povijesni bosanskohercegovački usud, sa svojom egzistencijalno-antropološkom „situacijom“ postaje svojevrsnim književnim toposom. Prisjetimo se: i na prvom Preporodovom konkursu za 2004. godinu, All on board, nagrađena drama Nermine Kurspahić, također, tematizira sudbinu prognanika iz Bosne i Hercegovine u Danskoj.

I Zilhad Ključanin u drami Švedsko srce moje majke tka „priču“ koja tematsko-motivski progovara o egzistencijalnoj muci bosanskih izbjeglica u Švedskoj. Valja odmah reći, to je dramska priča koja se opravdava i motivacijski (karakteri) i dramaturški ( radnja).

Gotovo svi likovi Ključaninove drame, određeni Bosnom, koju u svojim ranjenim dušama nose kao aksiološki zadatu mjeru svoje ljudskosti, jesu, zapravo, u svojevrsnom egzistencijalnom kavezu u kojem je „uvježbavanje boli“ suštinska odrednica čovjekovog bivanja. Ova drama,dakle, pisana iz vizure ljudske duše, svojim krajnje svedenim, minimalističkim dijalozima, u kojima, čini se, neizgovoreno ima veću težinu od kazanog, poetičnošću svoga pisma, gradeći lirsku, sjetnu atmosferu, insistira, prije svega, na drami doživljaja i na taj način „otvara“ svoje „junake“ u „živoj muci“ njihovog postojanja.

Rezultat Ključaninovog dara je i njegova sposobnost da, ispredajući dramsku priču , između ostalog, kroz tzv. „malog“ čovjeka i „tihi kujundžiluk intimne ljudske drame“ (E. Duraković), predoči i univerzalne vrijednosti bošnjačkog/bosanskog Weltanschaunga. Pri tom, važno je istaći, Ključanin nijednog trenutka ne dovodi svoje dramsko pismo u zavodljivo iskušenje da pastoralno idealizuje ovaj „milje“.

Riječ je o autoru koji ima svoj duhovni stav, svoj simbolički svijet u kojemu se, uprkos sasvim bjelodane svijesti o čovjeku kao biću „graničnih situacija“ u svijetu Zla i obezljuđene ravnodušnosti, jasno artikuliše teleološka ideja dobra i djelovanja na njenim principima. Jednostavno: život, uprkos svemu, ima, dakle, smisla!

Da podsjetimo, raniji laurelati ove nagrade su bili Nermina Kurspahić sa dramom "All board" (2004) i Zlatko Topčić "Gola koža" (2006).